Odlomak iz romana "A Zrínyiek/Plamteći" um Lászla Benkőa:
„Pa ljudi!“ istupi Farkaš Kiš, uvijek spreman za akciju, pred ratnike.
- Generali se trenutno dogovaraju kako dalje. Digni ruku tko hoće malo otresti punđu! Pa je odmah nekoliko nižih časnika i stotinjak pučana najavilo da će ići.
– Dijelimo se u nekoliko timova, prvo mine napadaju! Napuni pištolje, dobro će ti doći! Ponesite koplja, sablje, pijuke! Hvatamo janjičare kako kopaju najbliže rovove i pokušavamo uništiti minobacač, koji su već ponovno krenuli naprijed. Vojnici su se grozničavo pripremali, a po zapovijedi Malog Vuka, dvije bradate puške naciljale su Turke na obali jezera, odvrativši mu pažnju. Istodobno su iz rovova ispred dvorca odjeknule puške.
"Ići!" - zapovjedi Mali vuk, koji za napad uze dvije gole sablje, a lagani šljem zaštiti mu glavu. – Prelazimo potok s desne strane, ravno do najbližih opkopa lijevog krila! Borite se kao paptari! Farkas je u svoj tim uključio i Jakaba Oroszlána. S njim su bili i njegovi stari prijatelji iz Kiskomároma od kojih se nikada nije odvajao. Prešavši potok i njegove močvarne obale, napali su rovove koje je iskopala turska strana. Janjičari koji su se skrivali u rovovima to zaista nisu očekivali, ali nekoliko strijelaca odmah se pojavilo iza humki zemlje iznad njih, a meci su zviždali pored ušiju hrabrih Malog Vuka. Udaljenost nije mogla biti pedeset koraka.
"U pokret, ljudi!" Nemojte čekati da se ponovno napune! Četrdeset hrabrih ljudi pohrlilo je u rovove kao jedan. Janjičari su dobili koplja, jabatane i handžare, te su se začas zapleli s Mađarima. Jakab jednog odsječe, drugog probo sabljom, a onda umalo i sam ne padne na njega, jer mu se rub jarka sruši pod nogama. Njegov pratitelj ga je povukao natrag, a zajedno su povukli dva zeca s uljnim licima koji su pokušavali pobjeći u jarku, stigavši do izrovane ceste koja je prolazila uz njega. Hrabri čovjek je jednom od njih prepolovio glavu, pa ga ostavio u krvi, a Jakab je skočio u jarak, potrčao za drugim i s leđa ga čelikom zarezao.
"To je bilo lijepo, mali!" Vidjela sam to! - čuo je glas Malog Vuka, ali već su se javili neki janjičari. Janjičar širokih ramena bez košulje zasjekao je štitom i izbio Kis Farkašu jednu sablju iz ruke, ali mu ju je druga zabila u prsa među rebra.
"Ideš tamo prije mene!" vikne glavni časnik na turskom i podigne sablju. "Za mnom, ljudi, da razbijemo minobacačku stanicu!" Minobacači su bili na dohvat ruke, a Turaka se nije vidjelo. Hrabri ljudi trčali su po dijelu uzdužnog rova, zatim su se približavali bacačima bombi na rovove iskopane preko njega... No, neki su iskočili iz rova. Odmah su na njih pojurili deseci janjičara.- James! Matthew! Pomozimo im! - zavija Mali vuk i juriša na Turke kao oluja. Dvije sablje bile su poput stroja za nošenje smrti u njegovim rukama. Malo tko se mogao boriti i desno i lijevo, ali oni koji su učili mačevanje od Farkasa mogli su se braniti bilo gdje. Gotovo niotkuda, tik uz Jakaba pojavio se janjičarski časnik s pištoljem u ruci.
- Jakaaab! - zaurla Mali Vuk, a onda opali pištolj. Metak je okrznuo Jakabov vrat, ali je glavni časnik u sljedećem trenutku jednim munjevitim udarcem odsjekao janjičaru ruku u zglobu.
Jakab je to primijetio i opipao mu krvavi vrat, ali Farkaš je odmahnuo glavom:
- Samo je ogrebao!
Ali tada su četiri strijelca ustala ispred minobacačkog postolja. Nisu bili udaljeni ni deset koraka...
Gotovo u isto vrijeme zapucalo je oružje, no Mađari su se u tom trenutku bacili na njih i sve ih masakrirali.
- Ovako mi to radimo, zar ne, Wolf? - promuklo je vikao Máté Köves iz Kiskomároma. - Hajde, dignimo u zrak ovu prokletu puškarnicu!
- Leđa! Natrag, ljudi... - čuli su glas Malog Vuka, koji se neočekivano pretvorio u mučan kašalj.
- Leđa...
Svi su se na trenutak ukočili, sablja je nakon udarca stala. Mali je Vuk pao na tlo povraćajući i pokušao ustati, ali krv mu je tekla niz nos i usta.
- Što je s tobom, prijatelju? - skočiše na njega ona trojica.
Máté Köves ga je stavio na rame kao vreću, a ostali su ga pokrili. Trčao je s Malim Vukom kosim jarkom prema podnožju brda, prema dvorcu. Činilo se kao vječnost prije nego što su se vratili na obalu potoka i mogli nestati iza palisade.
Tamo je Máté pažljivo položio Malog Vuka na tlo.
-Tako! Reci mi, druže! Čuješ li? Prije tjedan dana!
-Neka! - uzdahne Gerő Pista klečeći pokraj njih. - Sad je tamo, vidi mu oči...
Svjetlost je nestala iz vučjih dubokih smeđih očiju. Pogođen je jednim hicem, u lijevu stranu grudnog koša, koji mu je prošao kroz srce i uništio pluća.
Nitko nikada nije vidio Máté Köves kako plače, a vjerojatno niti jedan od hrabrih prijatelja Malog Farkasa. Ali sada, s licem umrljanim suzama, odnijeli su njegovo tijelo do dvorca i položili ga uza zid. Zamjenik njemačkog zapovjednika im je nešto doviknuo, a hrabri su mislili da je njegov glas prijetnja, no Gerő je samo mahao nogama pred njim, a mladi je časnik smatrao da je bolje ne govoriti više ništa.
Jakab Oroszlán galopirao je za Zrínyi. Generali su još savjetovali u šatoru.
- Ne ulazite! - stražar stade pred njega, ali ga Jakab odgurnu u stranu i već je bio u šatoru. Generali i
glavni časnici su ga iznenađeno gledali, ali on nije mario ni za koga i ništa. Nagnuo se prema Zrínyiju:- Vaše Veličanstvo, molim vas, ako možete, dođite sada...
- Što se dogodilo, Jakabe?
- The... Wolf Wolf... - odgovori hrabri, a ban odmah shvati iz njegova pogleda.
- Oprostite gospodo, ali... postoji nešto što ne može čekati - skočio je i sjeo ispred šatora.
U Zrínyi-Újváru Mali je Vuk dobio jednostavan sprovod, a hvalospjev je održao sam ban.
- Nikad nije tražio, samo je radio svoj posao. Nikada nije ustuknuo, čak ni galopirao pred topovskom paljbom. Takvi se podvizi rađaju samo u iznimnim godinama. Bio je srce i duša ove vojske. Ali vjerujem da će on tamo gore imati dobar posao, jer će mu cijela vojska slugu posipati latice rajske ruže pod noge i bdjeti nad svakom njegovom želju.
Napravio je križ na tijelu prekrivenom zastavom Zrínyi i stavio jednu od ljupkih sablji glavnog časnika na prsa Malog Vuka.
- Možda i gore, Farkaš. Koristite ga samo ako im vaše turske sluge ne vjeruju na riječ! Neka te Gospodin Bog primi s istinskom radošću, čuva tvoju besmrtnu dušu u velikom dostojanstvu. Onda, kada i mi završimo pred njegovom sudačkom stolicom, recite koju dobru riječ u našu korist...
Nijemci u dvorcu nisu bili pogođeni ceremonijom, niti su razumjeli zašto je ovom priređena takva završna ceremonija. I ban je imao suze u očima kada je nazvao Jakaba Oroszlána i njegove stare prijatelje Farkasa.
- Danas ćeš s njim otići u Légrád i pokopat ćeš ga. Ne bih vjerovao nikome drugom... Nađi svećenika. A žene mu čuvaju grob. Njegovo ime se ne smije zaboraviti!"
(Ilustracije Velimir Vukšić)
